HASANAGINICA...

Naslov komentara: HASANAGINICA... Wed Apr 30, 2008 12:13 am

HASANAGINICA.

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i vjerovatno se prepričavala sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. talijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila "Hasanaginicu". Za "Hasanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je vodio Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić.

HASANAGINICA

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;

nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"

Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.

Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"

I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"

Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.

Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"

Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"

Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"

Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"

Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"

Kad to čula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!

LIKOVI BALADE

Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.
Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi sa kršćanskim odmetnicima (1645-69). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) ga nije nijednom posjetila, "od stida" kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majcu u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa dvora.

To se dešava najvjerovatnije između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak sa "Imotskim kadijom". To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz toga braka.

Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Hasan-agina surovost se tada primjećuje kad doziva djecu: "sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda."

Njeno srce nije moglo više da izdrži te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirota!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:

* Hasan Arapović - Hasanaga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države (vidi kartu dolje)

* Hasanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena

* Beg Pintorović, brat Fatime Arapović

Takođe postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.

Bosanski književnik Alija Isaković je iznio zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica (Fatima Arapović) nemajuću kome drugom da ispriča svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti

KULTURA

Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta.

Postanak i povijesni razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu:

* jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tijekom 3 vijeka uoči Osmanskoga osvojenja

* utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik- na različite načine u različitim vremenima

* relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. vijeku

* budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom povijesnih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen

* no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifugalne tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.